Napomena
Svi ovdje pisani radovi su autorsko djelo vlasnika ove web stranice. Hvala Allahu dž.š. koji mi je podario ovaj dar i omogućio da ovaj svoj dar podijelim sa drugima.
Javno publikovanje tekstova  (na internetu i u štampi) dozvoljeno je ukoliko navedete ime autora ili izvor informacija. Stihove je dozvoljeno koristiti u edukativne svrhe, kao i u svečanim prilikama i za to nije potrebno tražiti dozvolu autora. .


 "Denijalovu seharu"  uređuje i stihove piše Denijal Dergić. Ukoliko imate neke primjedbe, zamjerke, prijedloge možete ih slobodno uputiti. Pogotovu ukoliko vidite da se neki tekst ili dio teksta kosi sa našom časnom vjerom,volio bih da me opomenete i  biće mi izuzetno drago da mi to napišete.

Kontakt: denijal.dergic@gmail.com


Autor o sebi

Rođen  sam 1963 godine u Zagrebu, gdje su moji roditelji radili. Samo nekoliko mjeseci po mom rođenju, vraćamo se svi zajedno nazad u Bosnu i Hercegovinu.  Osnovnu i srednju školu  sam završio u Prijedoru.

Pisanjem poezije sam se počeo baviti slučajno i dosta kasno u nekim teškim i posebnim trenucima za mene. Objavljivao nešto nekada, danas objavljujem samo u ovoj  maloj pjesničkoj radionici. Sebe lično ne smatram pjesnikom.

Vjerovatno stihovi koje pišem nemaju neku veliku književnu vrijednost, ali znam da ih pišem iskreno iz srca i da mi je na neki način obaveza da ih objavim, pa to činim na ovaj način.

Ne pripadam nikakvom pokretu ili udruženju. Nisam član nikakvih nevladinih a ni ostalih organizacija ili udruženja. Nisam član ni jedne političke stranke, partije ili pokreta.   Trudim se da budem dobar vjernik, musliman, džematlija, Allahov rob.

Šehidske stijene


Piše: Denijal Dergić

Dobro se sjećam tog 21.08.1992 godine. Toga dana sam očajnički želio da uđem u jedan od 4 autobusa koji su došli u logor Trnopolje. Nisam uspio, bilo je previše zainteresovanih da otputuje u slobodu. Bio sam očajan, bijesan. Mislio sam da živ neću  izaći iz logora, a zapravo sam ostao živ zato što nisam otišao. "Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. Allah zna, a vi ne znate!” (El-Bekara, 216) . Toga dana je preko 200 logoraša iz logora Trnopolje koji su otputovali autobusima ubijeno na mjestu koje se zove Korićanske  stijene. Policajci iz Prijedora su ih izveli iz autobusa i jednostavno pobili. Nekoliko ih se ipak spasilo. Sada skoro 27 godina kasnije ispraćamo šehide koji su pronađeni ispod gomile stijena i kamenja i identifikovani. Među njima mnogo poznanika, prijatelja, rođaka. Izdvojiti i imenovati nekoga posebno bi bila velika nepravda prema ostalima. Veliki broj ih je iz Trnopolja, ali i iz Kozarca, Prijedora.  Nek im je vječni Rahmet.


Šehidske stijene (Korićani)

Tamo su odveli nedužne ljude,
Okomili se kao hijene,
To više nisu Korićanske,
Ostale to su Šehidske stijene

U smrt su otišli rođaci, braća,
Tu su sve nade pobijene,
Za mene nisu Korićanske,
To su za mene Šehidske stijene.

Svake godine ja odem tamo,
Uvijek tu ostane dio mene,
Suzom u oku sjetim se svega,
Ostale to su Šehidske stijene.

Oni su živi, umrijeti neće,
Sjećanje na njih i nema cijene,
To su šehidi što vječno žive,
Zato ih zovem Šehidske stijene.

Dušmani naši i sad nas mrze,
Iluzije su sve razbijene,
Imena drugog za mene nema,
Za mene to su Šehidske stijene.

(Denijal D.)

googlee4017f688c06639b.htm